"MISLI GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO!"

...

[...]

...

[...]

...

[...]

...

[...]

...

[...]

ponedjeljak, 20. studenoga 2017.

Udbin egzekutor za ubojstvo Maksa Luburića nagrađen kućom, stanom i autom, učlanio se u HDZ BiH, bio pripadnik Armije BiH, pokajao se i redovito ide na misu

Udbin egzekutor Ilija Stanić za ubojstvo Maksa Luburića nagrađen, po vlasitom kazivanju, kućom na Dedinju u Beogradu i stanom Sarajevu te novim BMW-om 2002t. No, jedna želja mu je ostala neispunjena.

Zahvaljujući ekipi autora dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, koji se bavila kontroverzama oko smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića objavljeno jeo svjedočenja Ilije Stanića, UDB-inog egzekutora na Vjekoslava Maksa Luburića, poznatog i kao General Drinjanin.

O pojedinostima ubojstva koje se dogodilo 20. travnja 1969. u Valenciji Udbin egzekutor podnio je izvješće središnjici bh. Udbe u Sarajevu.

Vrijeme radnje: 30. travnja 1969. godine. Mjesto radnje: centrala Udbe u Sarajevu. Saslušanju nazočni: Mićo Japunđa, operativac sarajevske Udbe i Ilija Stanić, Udbin ubojica kodnog imena Mungos. Točno je deset dana od ubojstva predsjednika Hrvatskog narodnog otpora Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj.

“Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu.

Popio je kavu, a ja čekam. Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa. A meni je “Stanko” rekao da je odmah gotov, momentalno, kad popije prašak”, govori agent Mungos, otirući znoj sa čela. Drugi agent šuti i sluša, povremeno zapisuje, traka se okreće i snima.

“Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo.

On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”. Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu. Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu. U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”.

Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram.

Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.”

Stanić danas ima drugačiju priču

Četrdeset godina nakon spomenutog događaja, producentski tim dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, u Sarajevu je pronašao Udbina agenta Mungosa, danas umirovljenog službenika i ratnog oficira “bezbjednosti” Armije BiH Iliju Stanića, no njegova verzija događaja danas zvuči dosta drugačije od one iz 1969.

– Gluposti su to, ma jok. Ja ne znam odakle je to on napisao, izvadio, šta je. Ovo su za mene gluposti. Ja vidim sad, vidio sam, ma jok, ma kakvi. Nije mogao jedan čovjek ništa uraditi, ne bih pogotovo ja, tako mlad, sitan, nikakav – poricao je Ilija.

Potom je iznio svoju, prilično kontroverznu i neuvjerljivu verziju događaja.
– Ja jesam bio prisutan prilikom njegove likvidacije 20. travnja, nedjelja bila, lijep sunčan dan. Bez mene se to ne bi moglo ni uraditi … ali izvršioci su Vlado M. iz Hutova Blata kod Stoca i Vinko K. iz Srednje Bosne, blizu Fojnice – ispričao je Stanić.

Tu dvojicu članova HOP-a, kako tvrdi, uveo je u kuću. Želio se osvetiti Luburiću jer je, kaže, nekom prigodom posprdno zborio o njegovu ocu Jozi – nekadašnjem Luburićevom suborcu. No, njih dvojica, kako tvrdi, izigrali su dogovor da se ustaški general tek premlati.

STANIĆ: “Odgovornost je na HOP-u i Pavelićevevoj obitelji”

– Prevarili, prosto su me prevarili. Ja ne bih sudjelovao da sam znao da će biti likvidacija – govori Ilija Stanić i potom kao navodno naručitelja ubojstva imenuje, ni manje ni više, nego Maru Pavelić, udovicu Ante Pavelića.

– Gospođa je sve znala. Sve. Po njezinoj želji, ovo je urađeno po želji Marinoj. Maks je nju zvao Čifutka, a ona njega razbojnik i ubojica, takva je terminologija bila između njih. Inače mu je i zaprijetila, kad je Ante umro, pa je Maks najavio da će doći na sprovod, a Marija mu je rekla da će biti krvi ako on dođe – tvrdi danas UDB-in agent Mungos, pokušavajući prikriti tragove koji upućuju na njegovu kaznenu odgovornost.

No, kako se i zašto upravo on, Ilija Stanić, kome je Vjekoslav-Maks Luburić bio kum, našao na poprištu egzekucije?

Mladića rodom iz Konjica – bilo mu je jedva dvadeset godina – služba nije slučajno zavrbovala. Znala je da će mu obiteljski background otvoriti Luburićeva vrata: Ilijin otac Jozo, ustaša, nakon pada NDH u križarskim odredima borio se po šumama još pet godina sve dok se, dospjevši u obruč, nije raznio ručnom bombom. Upravo je uvreda koju je Luburić, navodno iznio na račun njegova oca, kojeg je smatrao istinskim hrvatskim herojem, prema Stanićevim riječima, ustaškog generala koštala glave.

Za ubojstvo Luburića nagrađen stanom na Dedinju i novim BMW-om

Vjekoslav Maks Luburić, nakon poraza NDH i bijega iz Jugoslavije, živio je u malom katalonskom gradiću Carcaixenti pokraj Valencije. Jugoslavenska tajna policija je dugo i intenzivno pripremala njegovu likvidaciju. Znali su da je Luburić spreman sklopiti pakt i sa samim vragom, ne bi li rušio Jugoslaviju.

Luburić je bio meta koju nije bilo lako locirati: poznat pod nadimkom “general Drinjanin”, u Španjolskoj se zvao Vicente García Pérez, a u lokalnoj zajednici, u ulici Santa Ana poznavali su ga tek pod nadimkom “El Polaco” (Poljak). Nakon rastave od supruge Eleonore, živio je iznad tiskare sa sinom Domagojem, čiji su se brat i sestra nalazili u internatu u istom kraju.

Problem jugoslavenskih agenata bio je, također, u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. I tako su mu poslali mladog agenta Mungosa. Stanić je Luburića susreo u španjolskoj Valenciji 1967. i ubrzo s njim ostvario bliski kontakt: Luburić ga je zaposlio kao osobnog tajnika, ponudio mu stan u svojoj kući. Emigracija ga je zbog toga niz godina nazivala Judom, no Ilija Stanić je, usprkos zapisu iz centrale sarajevske Udbe, ostao pri verziji da nije okrvavio ruke. Da se pobunio ili prijavio krivce, reći će, i njega bi likvidirali.

Odlučio je pobjeći. Uspio je – skrivajući se pred španjolskom, a potom francuskom i talijanskom policijom – stići do Trsta i pješice ilegalno prijeći granicu. Pa, ipak, po povratku u Jugoslaviju Udbi je, prema vlastitom iskazu, prodao priču da je iz patriotskih razloga zapravo on ubio Maksa Luburića. 
Nakon sarajevskog iskaza, prebačen je u Beograd.

– Odmah sam prvo smješten u vilu na Dedinju. Dolje sam imao ogroman vinski podrum, vina je bilo milijun boca. Volio sam život. Kupiše mi BMW 2002t, najljepše auto sam imao u Beogradu tada. Drap boje, a unutra plavi štofovi bili. Tražio sam da mi ugrade kazetofon, to je bilo tada moderno – priča Ilija koji se nakon sedam godina provedenih u jugoslavenskoj prijestolnici vratio u Sarajevo.

– Dobio sam stan, jako velik stan u bivšoj Lenjinovoj, današnjoj Grbavičkoj ulici. Radio sam kao Udbin analitičar, ekspert za pitanja hrvatske emigracije. Držali su me kao kap vode na dlanu. Bio sam im dragocjen – priča Ilija Stanić, koji je kaže da je upoznao i vrhovnog nalogodavca ubojstava u emigraciji.

– Tito je baš sve znao. Nije istina da nije znao, nije se moglo bez njega. Služba nije mogla raditi bez njega. Što vam je, takvo je ustrojstvo bilo.

“Ubojstvo koje smo izveli je dobro za Hrvatsku”

Kada je napunio 40 godina, sklonili su ga u zavjetrinu.

– Službeno , moje ime nije smjelo biti tamo. Službeno ga nema nigdje. Ali ja sam bio tu. Uvijek kod njih. Uplatili su mi staž, sve. Pa onda 1984. odem za sekretara SIZ-a za zapošljavanje – priča Ilija Stanić, koji se uoči rata učlanio u HDZ BiH. Broj iskaznice: 101. U ratu je postao i pomoćnik zapovjednika za “bezbjednost” 2. brdske brigade Armije BiH.

Danas je u mirovini, ima hrvatsko državljanstvo, nedjeljom ide na misu.

– Ja sam se i davno pokajao. Pokajao sam se tamo gdje treba, pred oltarom i ispovijedio. Izuzetno mi je krivo i žao što sam sudjelovao u nečem što je nedolično čovjeka. Nisam znao, bio sam prevaren, mlad, lud. Žao mi je što se to dogodilo i što sam ja jedan od sudionika u takvoj jednoj raboti gdje je netko ostao bez života. Ali, dobro je za Hrvatsku ispalo. Pa i za Španjolsku.

Kad je pao Franco, da je Maks ostao na životu, bio bi izručen. Ogromni problemi Španjolskoj, ogromni problemi hrvatskom puku. Ali bilo bi najbolje da je bila takva sudbina da ga je dragi Bog uzeo, a ne da o tome odlučuje pojedinac. Nitko na to nema pravo, nitko. Ni vi, ni ja, niti itko ima pravo nekom oduzeti život. Ja sam to uvijek zagovarao jer sam kršćanin, jer sam pravi, pravi katolik, kazao je Stanić za Večernji list.

Tito ga nije želio primiti 

Udbin egzekutor Ilija Stanić za ubojstvo Maksa Luburića nagrađen je stanom u Beogradu i Sarajevu i novim BMW-om. I poslom u Uredu za obranu grada Sarajeva na koji je rijetko dolazio.

Jedna želja mu je ostala neispunjena. Nekoliko puta je pokušao doprijeti do Tita i osobno mu se pohvaliti da je ubio Luburića. Htio je da ga Tito primi, čestita mu i proglasi herojem. Slika s Titom u to doba otvarala je sva varta.

Kad bi Tito bio na Brdu kod Kranja, Brijunima ili Igalu, Stanić je BMW-om jurcao do maršalovih odmarališta. No, Udba uvijek spriječavala da dođe do Tita. Nisu mu dopustiki da se primakne šefu države jer bi to značilo i javno priznanje da se tadašnja SFRJ bavi državnim terorizmom i provodi likividacije na ozemlju drugih država.

Nakon ovakvih izjava i priznanja (o državnom teorizmu) na potezu su istražna i pravosudna tijela u Republici Hrvatskoj i BiH.

Je li za očekivati da će pravosudna tijela u RH pokrenuti postupak protiv Stanića ako nisu podigli optužnicu ni protiv atentatora na predsjednika Tuđmana 7. listopada 1991. godine.



Fra Iko Skoko, Didak Buntić 21. stoljeća

Prošlo je stoljeće od “godina gladi”, kada je početkom 20. stoljeća znameniti hercegovački franjevac i dobročinitelj fra Didak Buntić spasio od gladi na desetke tisuća hercegovačke djece i odraslih koje je iz kršne i škrte zemlje preselio u ravnu i plodnu Slavoniju.

Dom budućnosti

Franjevci su u Hercegovini (kao i u Bosni) prisutni više od 800 godina i uvijek bili uz narod, s njim dijelili dobro, ali i razne nedaće poput bolesti, gladi i ratova, piše Večernji list BiH. Slijedeći fra Didakov put i nauk braće franjevaca dobročinitelja, hercegovački franjevci sagradili su u Mostaru dom za siromašne studente i pučku kuhinju za gladne i potrebne i krstili ga imenom Dompes (kratica od domus, panis et spiritus – kuća kruha i duha). Pučka kuhinja u Dompesu nazvana je po fra Didaku Buntiću, uz čiju sliku na zidu stoji i prigodno ispisana posveta koja najbolje oslikava djelo ovoga franjevačkog velikana koji je spašavao sve ljude, bez obzira na naciju i vjeru, opismenjivao ih i učio kulturi. Riječi zahvale napisao mu je u povodu njegove smrti 1922. godine hafiz Asim Zubčević, nazvavši ga, uz ostalo, i “majčicom i muslimanske sirotinje”.

Stoljeće nakon fra Didaka, jedan hercegovački franjevac osjetio je potrebu uraditi nešto slično ovaj put za siromašne studente. On se zove fra Iko Skoko. Uz to što je svećenik franjevac, on je i sveučilišni profesor i graditelj mira, koji je skoro tri godine danonoćno pratio rad, prikupljao donacije, razgovarao s ljudima, vršio svoju službu, a sve kako bi Dompes bio sagrađen kako dolikuje, na ponos i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, ali i gradu Mostaru. Inače, Dompes je smješten na Bulevaru, dijelu grada koji je bio linija razgraničenja u sukobu HVO-a i Armije BiH, a u čijem se krugu od nekih stotinjak metara nalaze katolička crkva (sagrađena 1866), džamija, temelji sinagoge i Stari most. Nedaleko od njih obnavlja se i pravoslavna Saborna crkva. Ratni ožiljci u Mostaru tako polako zacjeljuju, a tome doprinosi i ovo novo zdanje koje uz crkvu dominira prostorom.

Kada bude dovršen, u studentskom domu Dompes smještaj će dobiti 150 studenata koji dolaze iz siromašnih obitelji i obitelji s više djece iz cijele BiH, ali i susjedne Republike Hrvatske. Iako ova “Kuća kruha i duha” nije do kraja završena, ona je službeno otvorena i blagoslovljena prije dva mjeseca, a čast da presječe svečanu vrpcu pripala je predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću.

- Ukazali smo čast predsjedniku Plenkoviću da simbolično otvori ovaj naš dom jer je Vlada RH s tri milijuna kuna najveći pojedinačni donator doma. Inače, u izgradnju Doma za siromašne studente i pučku kuhinju do sada je uloženo 12 milijuna kuna - govori nam fra Iko dok nas provodi kroz moderno zdanje koje se sastoji od pučke kuhinje, blagovaonice, centra za dijalog, soba za učenje i vježbanje, kongresne dvorane... Studentske sobe na gornjim katovima još uvijek čekaju na uređenje. Ipak, kuhinja je stavljena u funkciju, a mi smo među prvima kušali hranu spravljenu beskućnicima i uvjerili se da je jako ukusna. U kuhinju je dobrodošao svatko tko zatraži komad kruha.

Radovi na domu su trenutačno obustavljeni jer je došlo vrijeme za svođenje računa.

- Kada sve izvođače radova platimo, izračunali smo da će nam na računu ostati oko 800.000 kuna, što znači da ćemo uskoro krenuti u uređenje soba. U domu će, pored studenata slabijeg imovinskog stanja, biti i određen broj studenata s posebnim potrebama, odnosno invalida za koje smo također prilagodili nekoliko soba, a tu su i dizala koja su nam donirala braća iz Chicaga i Norvala u Kanadi - govori fra Iko.

Iako je proteklih godina svakodnevno bdio nad ovim projektom, kroz razgovor fra Iko uopće ne naglašava svoju zaslugu. Za njega je izgradnja ovog doma bila dužnost i obveza fratara, kao i svih ostalih koji su u mogućnosti, pomoći koliko mogu.

- Fratar uvijek mora biti otvoren potrebama ljudi. Nećemo mi izgradnjom ovog doma riješiti sve naše probleme, ali ćemo barem olakšati život za 150 studenata i njihovih obitelji - poručuje fra Iko objašnjavajući značaj ovog projekta. - Studenti u domu neće plaćati krevet, koji najmanje stoji 150 KM mjesečno. Znači ako će ih biti 150, onda će svaki od njih imati na mjesečnoj razini manje troškove za 150 KM! 150 studenata x 150 KM x 10 mjeseci jest 300.000 KM! Čista je logika kako će Dompes godišnje pomagati najmanje u visini 300.000 KM najpotrebnijima obiteljima, odnosno studentima. Održavanje zgrade - bojenje, veće popravke kvarova - nadoknadit ćemo radeći s turistima! Osim soba, studentima će biti dostupna čitaonica i dvorana za tjelovježbu.

Fra Iko Skoko je rođen je u Ljubuškom. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, školovao se u Visokom, Sarajevu, Zagrebu i Bologni. Sveučilišni je profesor komunikologije, a doktorirao je u Sarajevu na Fakultetu političkih nauka na temu “O komunikaciji Isusa, Mojsija i Muhameda”, nakon čega je proizašla i knjiga “Način komuniciranja Mojsija, Bude, Isusa i Muhameda”. Trenutačno obnaša dužnost vizitatora albanske kustodije, a uz to je odgojitelj franjevačkih postulanata u Mostaru. Uz ovaj projekt Dompes, fra Iko je dosad imao puno humanitarnih projekata, a svakako najveći je Bijeli put one ratne 1993. - humanitarni konvoj za središnju Bosnu, u kojem je skupa s dr. Slobodanom Langom sudjelovao od početka do kraja u akciji spašavanja više od 70.000 Hrvata u enklavama središnje Bosne. Prije desetak godina inicirao je humanitarnu akciju za obnovu crkvi u Posavini pod nazivom “Hercegovina Posavini”, a sudjelovao je u misiji za pomoć stradalima na Haitiju.

Ipak, ova akcija izgradnje Dompesa je možda najznačajnija i po njemu će ga stanovnici Mostara i okoline zauvijek pamtiti.

Velik broj studenata

- Izgradnja doma za siromašne studente u Mostaru rodila se 2013. godine. Tada sam obnašao dužnost gvardijana Franjevačkog samostana. Ovaj cijeli prostor na mjestu doma bio je ruševina koja je prijetila sigurnosti prolaznika i susjeda. Morali smo nešto uraditi. Odlučeno je da se gradi studentski dom – priča nam o samim počecima fra Iko.

Za pomoć se obratio Vladi RH, koja je tada dala milijun kuna, nakon čega su projekt podržali brojni donatori. - Tu moramo spomenuti i male donatore, dosad ih imamo čak 4000. Zahvaljujući velikim donatorima može se ozbiljno graditi, a oni mali daju ljepotu i plemenitost kao što sol daje ukus hrani, tako bez malih donatora zgrada nema duha, nema ljubavi – objašnjava.

Na samom ulazu u dom svim donatorima je odana posebna zahvala. Među njima središnje mjesto zauzima Vlada Republike Hrvatske, koja je s 3 milijuna kuna i najviša izdvojila. Pomogle su i lokalne vlasti u BiH, ali i franjevci i časne sestre iz Bosne Srebrne, Italije, Njemačke, Švicarske, Kanade i Amerike, kao i Hrvati iz cijeloga svijeta. Inače, svi donatori mogu se pratiti na internetskoj adresi Dompesa, gdje je sve transparentno i javno.

- Znali smo da je ovaj projekt velik, ali nismo baš mogli predvidjeti da će ga ovako dobro ljudi prihvatiti i da će tako velikodušno darovati svoj dio novca, jer ima osoba koje su darovale možda i posljednju svoju marku - ističe fra Iko.

Inače, Mostar se posljednjih desetak godina razvio u pravo sveučilišno središte. U gradu djeluju dva sveučilišta - s jedne strane je Univerzitet Džemal Bijedić, a s druge Sveučilište u Mostaru. Na obje ove visokoškolske ustanove studira više od 15 tisuća ljudi, što čini 20 posto populacije grada. Na Sveučilištu studiraju mladi iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i iz susjedne Republike Hrvatske. U Mostar također dolazi raditi i veliki broj sveučilišnih profesora i liječnika iz RH. Određen broj studenta iz RH dobit će krov nad glavom i u Dompesu. Za očekivati je da će sutra smještaj u domu možda potražiti studenti iz drugih zemalja iz razmjene ili pak druge nacije i vjere. Za sve je Dompes otvoren. - Godišnje se blizu 500 studenata iz Hrvatske upisuje na Sveučilište u Mostaru. Oni, kao i ostali studenti, ovom gradu daju poseban duh, što se najbolje primijeti ljeti kada ih nema.

U sklopu Dompesa nalazi se i Centar za dijalog. Možda i najveća stvar koju je Franjevački samostan uradio za vraćanje povjerenja među nacijama i vjerama u multietničkom gradu zbila se 2015. godine. - Tada smo paralelno imali u crkvi obrede Velikoga petka, a u samostanu uz crkvu je bila priređena Pasha, što je jedinstven događaj ne samo kod nas, nego i u svijetu. To je bio veliki znak, princip kako se treba uspostavljati međureligijski dijalog, kako u Mostaru tako i u cijeloj BiH. Mišljenja sam da se ova država može graditi samo u slučaju da u mjestima najbrojniji pomažu najmalobrojnijem narodu. U Mostaru su kršćani najbrojniji, a Židovi najmalobrojniji. Zato smo pokazali tu gestu - smatra fra Iko Skoko, koji je osobno zadovoljan ekumenskim životom u Mostaru. Na njegovim predavanjima na Sveučilištu često se kao gosti mogu vidjeti predavači islamske zajednice i pravoslavne crkve.

O tome kakvo vidi budućnost Bosne i Hercegovine, u kojoj još uvijek vlada veliko nepovjerenje, fra Iko nam je slikovito ispričao kroz priču iz Rima: - U rimski metro su jedno popodne ušla dva mladića i uzeli veliku iglu i krenuli bosti putnike ukoliko im ne dadnu 5 ili 10 eura. I svi bi putnici vadili novce i davali im. I svi su stalno bili ogorčeni i u strahu od tog zla jer su bili nesvjesni da bi njih šezdeset, koliko ih je bilo u svakom vagonu, udruženi u dobru nadjačali to zlo. A sve što nisu imali povjerenje jedni prema drugima, živjeli su individualno i svatko za sebe. E slično je i s nama u BiH, gdje vlada veliko nepovjerenje među ljudima. A u svakom čovjeku, pa i onome koji čini zlo, postoji dobro i mi se moramo udružiti u dobru. Ljudsko biće najviše voli sigurnost, a ovdje vlada nesigurnost i zato nam ljudi, nažalost, odlaze. Mislim da bi se ovdje trebalo utemeljiti Ministarstvo obitelji kako bi se osigurala socijalna davanja za obitelji s više djece. Jer ne možemo mi s oltara poručivati ‘rađajte djecu’ kad vlada nesigurnost. Trebamo osigurati minimum preduvjeta za to – poručuje fra Iko, kojemu je najveći dar, kaže, što ima puno ideja, ali malo vremena za njihovu realizaciju.

O. Cvitković / Večernji list

"PLODITE SE I MNOŽITE I ZEMLJU SEBI PODLOŽITE": Općina Ljubuški od iduće godine uvodi pomoć za novorođenčad i poduzetnike

Općina Ljubuški od iduće godine uvodi subvencije za rodilje, potvrdio nam je načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić, koji će danas vijećnicima Općinskog vijeća predstaviti proračun za 2018. godinu. Odluka kojom će biti detaljnije obrazložen način raspodjele 70.000 KM namijenjenih u ove svrhe, bit će donesena nakon usvajanja proračuna, piše Večernji list BiH.

“Detalji će biti poznati nakon usvajanja proračuna, međutim, svako novorođeno dijete će dobiti određen iznos od Općine, s tim da će on biti veći ako se radi o trećem, četvrtom, petom... djetetu u obitelji. Ovu praksu već provode neke općine u našem okruženju, te smo se, svjesni negativnog prirodnog prirasta, i mi odlučili krenuti s ovom vrstom poticaja”, kaže Barbarić.

Ovo nije jedini poticaj koji s početkom nove godine uvodi Ljubuški. Tako je proračunom za 2018. planirana stavka subvencija kamata malom i srednjem poduzetništvu u iznosu od 50.000 KM, kao i 20.000 KM za potporu ženama poduzetnicama.

Prihodi od poreza

Inače, proračun za iduću godinu o kojem će se danas izjasniti vijećnici Općinskog vijeća Ljubuški planiran je u iznosu od 9,749.000 KM. Prihodi se sastoje od poreznih, neporeznih i tekućih potpora i primitaka proračuna. Prihodi od poreza planirani su u iznosu od 5,181.000 KM, što čini 55, 72 posto ukupnih prihoda. Ostatak prihodovne strane čine, između ostaloga, prihodi od koncesija, najma zemljišta, prihodi od parkinga i Kravice, općinske pristojbe, komunalne pristojbe, prihodi od komunalnih naknada, prihodi od šuma...

“Tekuće potpore planirane su u iznosu od 1,500.000 KM kao i prošle godine inozemne potpore 250.000 KM, u što spadaju transferi Vlade RH, ali i međunarodnih organizacija u BiH, potpora od FBiH 500.000 KM i potpora od županije 750.000 KM. Primitci proračuna od prodaje zemljišta planirani su u iznosu od 450.000 KM”, kaže Barbarić.

Kada je riječ o rashodovnoj strani, oko 30 posto proračuna ide na izdatke za funkcioniranje ove jedinice lokalne samouprave (plaće i naknade zaposlenima u općinskom tijelu, doprinos poslodavcu izdatci za materijal, nabava opreme, troškovi Općinskog vijeća...).

Za javne ustanove (Radio Ljubuški, Kulturni športski centar, Dječji vrtić, Radio Herceg Bosne, Centar za socijalnu skrb, Ustanova za djecu s poteškoćama u razvoju), te za sport, kulturu, političke stranke i udruge u proračunu je planirano 1,566.000 KM.

Brojne investicije

Za troškove sudskih sporova, kredita i kamata planirano je ukupno 832.000 KM. I u idućoj godini planirane su brojne investicije. Tako je za projektnu dokumentaciju planirano 100.000 KM, rekonstrukciju zgrade vijećnice 100.000 KM, troškove javne rasvjete 190.000 KM, troškove deponiranja komunalnog otpada 245.000 KM, za rekonstrukciju cesta 600.000 KM, za različite aktivnosti po mjesnim zajednicama 320.000 KM, samo održavanje grada 216.000 KM, za vjerske objekte 100.000 KM, za vodonatapni sustav 120.000 KM, sportske objekte 150.000 KM, vodovodnu mrežu 270.000 KM, gradsko groblje 30.000 KM, subvencija za početak izgradnje javne garaže 250.000 KM, za gradnju i uređenje nogostupa i javne rasvjete 230.000 KM. Riječ je o iznosu od nešto više od tri milijuna maraka.

“Značajna stavka u proračunu se odnosi na obrazovanje, gdje se izdvaja nekih 890.000 KM za različite potrebne u obrazovnom sustavu od materijalnih troškova osnovnih škola do intervencije na objektima, studentskih potpora, subvencija studentskom centru, prijevoz učenika, glazbena škola”, kazao je Barbarić, zaključivši kako subvencija poljoprivredi ostaje u iznosu od 50.000 KM.

Marija Medić Bošnjak / Večernji list

nedjelja, 19. studenoga 2017.

U prometnoj nesreći jutros smrtno stradala jedna osoba

U prometnoj nesreći koja se dogodila jutros oko 4 sata poginula Elza Lalić, supruga Salke(Cake), prenosi portal Ljubusaci.com.

Pokojnicu je udario automobil dok se vraćala s posla iz poznatog ljubuškog noćnog kluba.

Ljportal.com / Hip.ba

subota, 18. studenoga 2017.

U Ljubuškom obilježen 8. Dan sjećanja - foto

Ljubušaci su danas obilježili "Dan sjećanja" na žrtve Vukovara, Škabrnje, Ljubuškog i svih mjesta stradanja hrvatskog naroda.

Ovo je osma godinu za redom da se u Ljubuškom održava Dan sjećanja u organizaciji navijačke udruge ''Skauti'', samostana sv. Ante na Humcu i Općine Ljubuški.

Građani su tijekom dana palili svijeće i ostavljali ih na glavnom gradskom trgu, a večernji program započeo je u 18 sati svetom misom za žrtve u crkvi sv. Kate u Ljubuškom, koju je predvodio humački gvardijan fra Dario Dodig.

Sudionici su se nakon mise u mimohodu, s upaljenim svijećama i uz molitvu koju je predmolio fra Dario, uputili na Trg gdje su položili svijeće.

Na Trgu se, nakon molitve, održao prigodni program u izvedbi učenika Gimnazije Ljubuški.

Radio Ljubuški





VIDEO: Grab zasvijetlio za Vukovar

U znak sjećanja na žrtve Vukovara u ljubuškom selu Grab, noć uoči datuma pada grada organizirano je paljenje svijeća uz glavnu lokalnu cestu kroz selo. Na taj način su se Grabljani prisjetili žrtve Vukovara.

Paljenjem svijeća su tako odali čast svim nevinim žrtvama i hrabrim braniteljima grada heroja, koji je danas obilježio 26. godišnjicu pada nakon gotovo tromjesečne opsade pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

Ljportal.com




VEZANO: Obilježena 26. obljetnica utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg–Bosna

Obilježena 26. obljetnica utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg–Bosna

Ispred Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača, večeras je obilježena 26. obljetnica utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne. 

Izaslanstva su na čelu s predsjedateljem Predsjedništva BiH i predsjednikom HNS-a dr. Draganom Čovićem, položili vijence i zapalili svijeće u čast svim poginulim hrvatskim braniteljima.

„Činjenica je da nije bilo organiziranog hrvatskog naroda kroz Hrvatsku zajednicu, a potom Republiku Herceg – Bosnu, teško da bi mi danas bili narod u Bosni i Hercegovini i ne bi se mogli zalagati za našu jednakopravnost“, istaknuo je Čović.

Hrvatska zajednica Herceg – Bosna utemeljena je 1991. godine kao odgovor srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u zemlji.

Hrvatski izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Mario Karamatić je kazao kako je donošenje odluke o osnivanju HR HB očuvalo Hrvate na ovim prostorima,a u konačnici očuvalo i Bosnu i Hercegovinu.

„Da nije bilo osnivanja zajednice, ja sam uvjeren da bi danas Bosna i Hercegovina bila podijeljena između susjednih zemalja i da ne bi ni postojala“, kazao je.

Danas se, također osim 26. obljetnice od osnivanja HR HB, obilježava i pad Grada Vukovara, te je nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, uslijedila kolona prema Katedrali Marije Majke Crkve gdje je održana misa za sve poginule branitelje. 

Nakon Svete mise uslijedila je kolona sjećanja prema Vukovarskoj ulici gdje su zapaljene svijeće za sve poginule hrvatske branitelje i ratne civile.

Kada je riječ o presudi šestorke u Haagu, koja je zakazana 29. studenog, Čović ističe da iako se donosi u političkom vremenu, vjeruje da će biti takva da će mnogi koji očekuju da se kriminalizira sve što ima veze s hrvatskim narodom, Hrvatskim vijećem obrane i Hrvatskom zajednicom Herceg – Bosna, biti razočarani. 

M.P. / Pogled.ba

Ljubušacima treće mjesto na turniru Herceg-Bosne

Na gradskom stadionu Babovac u Ljubuškom jučer je odigran 14. memorijalni turnir ,,Herceg Bosna 2017." za mlađe kadete na razini Zapadnohercegovačke županije.

Na turniru su sudjelovale ekipe iz Gruda, Ljubuškog Posušja i Širokog Brijega, a najuspješniji su bili mladi Širokobriježani. Oni su u poluzavršnom susretu snage odmjerili s Ljubušacima pobjedivši ih s 2:0, dok su Gruđani bili bolji od Posušja s rezultatom 2:1.

U borbi za treće mjesto Ljubuški i Posušje su odigrali 2:0, a susret za prvaka turnira između Širokog Brijega i Gruda završio je bez pogodaka. Pristupilo se potom izvođenju jedanaesteraca te su Širokobriježani slavili pobjedu - 3:2.

Po završetku turnira dodijeljeni su pokali najboljim pojedincima i ekipama turnira. Takoje za najboljeg golmana turnira proglašen Ivan Primorac (Široki Brijeg), najbolji strijelac je Ivan Kraljević (Široki Brijeg), dok je najboljim igračem proglašen Lovro Tomas (Grude).

Ovaj turnirje ukazao na potrebu da se sport treba podržavati konkretnim djelovanjem lokalne zajednice i pojedinaca, a sve u cilju ulaganja u budućnost djece i njihovih sportskih aktivnosti.

A. Marinović MusaDnevni list




Šoljić: Prlić i drugi dužnosnici Herceg-Bosne trebaju biti oslobođeni

Jedan od ministara u Vladi Herceg Bosne, a danas na čelu Hrvatske zajednice je Vladimir Šoljić koji je aktivno sudjelovao u donošenju odluka i za vrijeme rata. On tvrdi kako nepravomoćna presuda predstavlja krivotvorinu i ne odražava stvarna zbivanja. Uoči drugostupanjske presude vjeruje u pravdu i istinu što, međutim, katkada i nije odgovaralo konačnom ishodu pred tim sudom.

Danas, 18. studenoga, obilježava se 26. godišnjica HZ HB. Kakav je program obilježavanja i kakav je značaj odluke o utemeljenju HZ HB?

- Imajući u vidu činjenice da je na dan utemeljenja HZ HB pao Vukovar i da se tog dana obilježava ta značajna godišnjica te da je tada i Dan općine Grude, gdje je utemeljen HZ HB, kao i Dan ZHŽ-a, vodimo računa da se program obilježavanja godišnjice utemeljenja HZ HB u to uklopi. Na velikom skupu 28. kolovoza ove godine u povodu Dana HR HB najavili smo da će 26. godišnjica HZ HB biti obilježena promocijom najvrjednijih i najnovijih knjiga vezanih uz Domovinski rat. Polaganje vijenaca na grob pokojnog predsjednika HZ HB Mate Bobana planirano je za dan 17. studenoga 2017. u 10 sati, a polaganje vijenaca kod središnjeg spomenika hrvatskim braniteljima u Mostaru danas, 18. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Nakon toga u 18 sati tim povodom će biti misa u katedrali te brojne druge manifestacije vezane za ovu obljetnicu. O važnosti odluke o utemeljenju HZ HB ne treba trošiti riječi. Jasno je kako se bez HZ HB i HVO-a Hrvati u BiH ne bi obranili, a to znači ni ostali ni opstali. Zahvaljujući HZ HB, na prostoru pod nadzorom HVO-a život u ratnim prilikama bio je relativno dobro organiziran. Nije bilo gladi, uspostavljeni su sustavi zdravstva, školstva, mirovinskog osiguranja (na prostoru HZ HB mirovine, istina male, primali su svi korisnici bez obzira na nacionalnu pripadnost), a zla svake vrste bilo je manje nego na drugim prostorima. Nažalost, zlo je pratitelj svakog rata.

Najavljeno je izricanje pravomoćne presude hrvatskoj “šestorci” u Haagu, kakva su vaša očekivanja?

- Ovo jednostavno i kratko pitanje zaslužuje opširan odgovor. O cijeloj presudi se ne mogu niti želim izjašnjavati jer jednostavno ne poznajem cjelovit sadržaj optužbe i obrane, a nisam ni pravno kompetentan kako bih se izjašnjavao o samom procesu. Moj osobni stav o ratnim zločinima je poznat i nije se mijenjao od rata do danas. Ukratko, sve zločine treba istražiti, a sve počinitelje i nalogodavce suditi po istim kriterijima i zakonima. Nažalost, to do sada nije bio slučaj, i to izrazito na štetu hrvatske strane...

Večernji list

Sretan vam Dan Herceg-Bosne

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, kao politička, kulturna, ekonomska i teritorijalna organizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini utemeljena je 18. studenog 1991. godine.

U njen sastav ušle su općine: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

Imala je za cilj zaštititi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini od velikosrpske agresije i ostanka u krnjoj Jugoslaviji. Danas, 25 godina nakon utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, evidentno je kako je tog dana probuđena nacionalna svijest i nacionalno pravo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, i upravo je taj dan najvažniji datum u novijoj povijesti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je bila jamac prava hrvatskog naroda na Bosnu i Hercegovinu, suverenost i jednakopravnost u Bosni i Hercegovini, i kao takva se našla na udaru međunarodnih i unutarnjih silnica koje nisu željele Bosnu i Hercegovinu kao državu tri jednakopravna, konstitutivna i suverena naroda.

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna 28. kolovoza 1993. prerasta u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, kao hrvatsku upravnu jedinicu u sklopu Bosne i Hercegovine. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kao politička i teritorijalna cjelina je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine.

18. studenoga također se obilježava Dan Županije Zapadnohercegovačke i Dan Općine Grude u spomen na Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu.

Zalud heroji povijest pišu kad nađu se oni što istinu brišu
da Herceg-Bosna sinove je dala, a danas joj nema ni riječi hvala!